MEMOARI JEDNE GLUPAČE
23.10.2006., ponedjeljak
stranac je doma ili rasprava o kraju....
|
Unapijed se ispričavam ali ovi zaključci control freakovima mogli bi teško pasti! Stranac se napokon vratio doma. Ima osjećaj kao da je cijelu viječnost proveo u sahari dubeći na kakvoj dini. Da li bi to uopće bilo moguće? Ili bi ti glava utonula u pijesak i on bi te progutao kao da nikad nisi ni bio. Druga varijanta je vjerojatnija. Samo bi povjetarac sa druge dine laganim potezom preraspodijelio pijesak i vratio ga u prvobitno stanje. Kao i malograđanske gospođe koje tresu mrvice sa stolnjaka na pod. Podmukli trik zavaravanja protivnika/gosta. Priroda zavarava nas, mi zavaravamo druge ljude. Mjesec dana, godinu dana, godinama. Kraj priče. Nije ugodno narušavati vlastite iluzije, nepristojno je to činiti tuđima. Zato prihvatimo taj veliki i glupi osmjeh što nam ga je dodjelila evolucija, Bog ili neko dlakavo mitsko biće i pokažimo zube: sebi, ogledalu, kraju. Ali kada pogledamo u ogledalo sa dvije strane, vidjet ćemo beskonačno mnogo krajeva. Zašto čovjek zbilja misli da će doći do kraja? Sanjala sam kako to izgleda. Zbunjuje me. Svijest je ostala živa, tijelo je bilo mrtvo, u nekom dječjem žargonu uspavano, nježno. Svijest se probudila i samostalno nastavila bauljati bespućima. Paralelnim svemirima naših misli, sjedinjenih u rupi nekog sretnog, boljeg zajedništva. Ljudi, nema kraja. Samo konstantna prilagodba. I zato kapitalizam "sjajno" funkcionira: ako ne ideš dalje, doista si mrtav. |
30.07.2006., nedjelja
NAPOKON...
|
Danas je nedjelja. Prokleta rakija. Glavobolja. Još sam uvijek daleko od kuće. Na nekom drugom mjestu. Zvukove loše sinkroniziranih filmova zamjenila je ugodna buka bluesa i proba lokalnog orkestra. Danas mi misli nekako teško idu niz tastaturu. Pa što je tu čudno. Ja sam napokon na godišnjem. Ili sam previše posaugala sinoć? Alkohola naravno. Pa da. Nisam pila više od šest mjeseci. Imam taj mali problemčić s ogavnim mamurlucima. Eto sada me baš pri pisanju prekinuo moj pijani kolega koji otkad je stigao ovdje nije ništa jeo. Valjda se boji da će dobiti proljev od pive. Sinoć je pokušao trinaest puta leći u krevet. Kada je nakraju u njega legao ubrzo je s istog i pao. Tako je zadobio udubljenje na glavi. Ostatak noći vjerojatno je proveo na podu za razliku od jedne kolegice koja je čitavu noć tražila kuću u kojoj spava. T Treća se iz petnih žila napinjala ne bi li što bolje sinkronizirala Olivera. Kasnije se prešlo na narodnjake. Sva sreća ne one prave. Ajmo reći da se nalazim na godišnjem i na radnoj ekskurziji istovremeno pa sada pijani kolega vrlo vjerojatno mentoru prezentira svoj neodoljivo privlačni projekt. Ovaj negdje okreće očima i gleda u dno svoje prazne čaše. O da! Živio alkohol! Ali hvala lijepo, ja ću kao pravi penzioner produžiti ravno u krevet. Ne mogu ja to više. Nije da sam stara ali podulji mi je staž. Dobrim ljudima želim ugodnu klimu ovih dana, a sebi jednu mrežu koju ću zavezati za drvo i lagano se zibajući u debeloj hladovini ispijati isključivo po deci crnog vina ohlađenog na sobnoj temperaturi u čaši na štangici dok će mi povjetarac lagano gladiti rumene obraze a sa nosa ću kao slučajno tjerati mušice. Gledajući negdje u zelenu daljinu samo ću zabosti čačkalicu u paški sir i otvoriti usta. A onda će u njima nastati čitava borba okusa i mirisa. Da li će vinski buket nadmašiti sir kakve babe s paga koja je svojim golemim rukamama njegovala te divne kolutove? Otkrit ćete u sljedećoj epizodi...ako se uspijem dohvatiti interneta. |
20.07.2006., četvrtak
ODLAZAK
|
Spremam svog Čehova u torbu. Povlačim posljednji dim cigarete, smrad linoleuma užareni beton balkona popravljam frizuru s mišlju kako se tako skoro neću vratiti ovdje |
stranac u svijetu 2
|
Četvrtak je. Još tri sata do odlaska kući. Napokon ću ga vidjeti i otići na more. Danas mi se dogodilo nešto neizmjerno glupo. Izišla sam iz socijalističke zgrade, jednako socijalističkog naselja. Ulazim u dućan. Kupim slatka sranja za debljanje. Neka sirota blagajnica ružnih zubiju upitno me gleda. Molim vas jedan marlboro lights. Zapravo kažem samo marlboro lights. Žena me gleda još upitnijim pogledom. Ja pogledam prema gore. Na polici stoje različite čudne cigarete. I ona gleda gore. Ja se nasmijem. Ona čeka. Napokon shvatim. Ima metar i pedeseti ne može doseći cigarete. Uzmem ih, platim i odlazim. U ovom marketu ne daju besplatne vrećice. Škrti njemci. Ulazim u zgradu. Jedna baba u haustoru viče na drugu lupajući štapom po podu na ružnom jeziku. Ova joj odgovara lupajući nogama po podu. Neobičan način komunikacije. Ulazim u lift. Ko i svaki drugi. Dođem na 6 kat. Hoću izaći, a lift odjednom krene prema dolje. Ja opet gore. Izađem van. Pozvonim na vrata. Otvori neka baba. Šta je sad ovo. Kažem oprostite na materinjem mi jeziku. Valjda sam fulala kat. Krenem zbunjeno pješice gore. Šta je ovo pa nije ovo moja zgrada. Spuštam se dolje. U lift ulazi treća baba. Mrmlja nešto na ružnom jeziku. Ništa ne razumijem. Lift zastane. Hoće ući žena s djetetom koje pizdi na dječjem biciklu. Hehe nažalost nema mjesta. Izlazim iz jedne zgrade u ispravnu zgradu. Nemogu otključati vrata. Neću se uzrujavati. Idem doma za tri sata. Sada sam u stanu osoba pored mene priča o rezbarenim ormarima koje želi preurediti u tehničku jedinicu. |
19.07.2006., srijeda
STRANAC U SVIJETU
|
dan prvi post prvi godine gospodnje 2006 Danas je srijeda. Ja sam vrijedno odlučila otvoriti blog. Ne zato što imam mnogo toga za reći kao mnogi moji sugrađani. Pokušavam napisati prvi post jer mi je dosadno. Pišem i napišem i vidi glupače sve izbrišem. I naravno da nisam ja kriva nego tehnologija. Porkleta tehnologija. Danas je srijeda. Nalazim se u stranoj zemlji. Iz televizora dopire zvuk Mozarta prikeljen na jeftinu scenu neke jeftine američke komedije sinkronizirane na prvi od dva jezika ugrofinske skupine. Pored mene sjedi osoba koja razumije taj strašan jezik i drsko se smije. Kako užasno i bezosjećajno. Nakon pet dana tumaranja provincijom u kojoj da bi došao od točke a do točke b trebaš najmanje šest puta presjesti na tri različita prometala, napokon sam se vratila u civilizaciju. Debele prodavačice u dućanima uslužno me gledaju, konobari koji ne znaju što je to schweppes, vozači autobusa; svi te gledaju i otvaraju usta. A iz usta izlazi abalabag...Odjednom se osoba pored mene glasno nasmije i zaključi kako donedavno u stanu nije bilo ničeg: televizora, frižidera, veš mašine, samo pogled na dugi niz zgrada iz vremena izbrisanog socijalizma i smrad vječno neprežaljenog linoleuma. Jutros sam kupila pet pari gaća u kineskom dućanu. Neznam uopće zašto. Valjda povratak u civilizaciju. Civilizacija=televizor. Ništa ne razumijem. Osoba pored mene odjednom ustanovi kako u večernjim satima gleda filmove hongkonške proizvodnje najčešće drek psiholoških parodija u kojoj šiklja krv na sve strane, režu se glave babama i slučajnim prolaznicima, a nakraju se glavni lik obraća drugom, rečenicom: Daj mi te svoje knedlice! Lik proba knedlice i vikne: Dobre su! The end. Osoba pored mene nekontrolirano prebaci svoju monolog opservaciju na iduću temu. Zašto je Eva Longoria tako ružna bez šminke. Prije nego što je počela glumiti držala je pušku na nekoj farmi i derala kožu s jelena. Svašta! Nemogu to više slušati. Odoh kupiti cigarete i privremeno se otrovati. Osoba se ustala i otišla na wc. Tu malu slatku plastičnu nastambu kroz čiji otvor ventilacije možeš čuti kako susjedi viču na odvratnom jeziku. Na tv u neka imbecilna reklama za mineralnu vodu u chaplinovskoj narodnoj varijanti: tip sa slamnatim šeširićem se iz nepoznatih razloga drma na traktoru. I mineralna voda ovdje ima odvratan okus. Osoba se vraća s toaleta i kaže da su svi dućani zatvoreni. Osim hipermarketa koji je udaljen 45 minuta pješice i radi cijelu noć. Živjela sadašnja i buduća europska unija u kojoj babe u dva sata ujutro u hipermarketu kupuju gnojivo za biljke a slučajni bludnici pokoje alkoholno piće. Idem sutra doma. Prošli puta kada sam bila ovdje bila je zima. Vozila sam se četiri sata u mraku misleći da smradovi šparaju struju. Osoba pored mene psuje jer se poremetio tv prijem televizora kineske proizvodnje. Nesnosna vrućina kiseli se u zraku. Danas je srijeda. |
